Suđenje Slobodanu Miloševiću, koje je okončano njegovom smrću prije nego što je bilo moguće donijeti presudu, pružilo je bitne dokaze o ulozi Beograda u vođenju ratova na prostoru bivše Jugoslavije, izjavio je Human Rights Watch u svom izvještaju koji je danas objavljen.

“Iako Milošević nije osuđen, dokazi koji su izneseni u toku sudskog postupka pokazuju kako je Beograd planirao i upravljao zlim ratovima u Bosni, Hrvatskoj i na Kosovu”, izjavila je Sara Darehshori, viša savjetnica u Programu za međunarodnu pravdu. “Suđenje Miloševiću također pokazuje način na koji se krivična gonjenja za masovne zločine koje su počinili visoki dužnosnici trebaju – ili ne trebaju – ubuduće voditi”.

U izvještaju na 76 strana pod nazivom “Preispitivanje dokaza: lekcije iz suđenja Slobodanu Miloševiću” analizirani su ključni dokazi izvedeni pred raspravnim vijećem, što predstavlja do danas najsveobuhvatniji opis sukoba u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu. U izvještaju je zaključeno da je u toku suđenja otkriveno kako su lideri u Beogradu i Saveznoj Republici Jugoslaviji finansirali rat; kako su obezbjeđivali materijal hrvatskim i bosanskim Srbima; i kako su formirali administrativne i kadrovske strukture kako bi pomogli vojskama hrvatskih i bosanskih Srba. U izvještaju su navedeni mehanizmi od kojih su neki ranije držani u tajnosti, a kojima je Beograd podsticao ratove.

Predajom Miloševića Međunarodnom tribunalu za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije u junu 2001. godine stvorene su velike nade i silne kontroverze na prostoru bivše Jugoslavije. Njegovo suđenje bilo je prvo i vjerovatno jedino pred haškim tribunalom u kojem je ispitana uloga Beograda u sva tri rata. Miloševićeva smrt 11. marta 2006. godine značila je nesretan kraj “suđenja stoljeća” kojim je ogroman broj žrtava ratova na prostoru bivše Jugoslavije lišen konačne presude.

Dužina i način vođenja sudskog postupka su pokrenuli nekoliko pitanja među promatračima procesa, ali je njegov nagli prekid izazvao buru kritika u vezi sa neefikasnošću takvih postupaka te njihovom održivošću. Mnogi su smatrali da je to kočnica u radu međunarodnih kaznenih sudova. Tribunal se još uvijek bori s tim kako postupati sa optuženima za ratne zločine koji, kao i Milošević, insistiraju na tome da sami zastupaju svoju odbranu.

U izvještaju se analiziraju kritike na račun suđenja Miloševiću i izvlače se lekcije u vezi s vođenjem postupka koje su korisne za domaće i međunarodne sudove pred kojima se sudi za ratne zločine.

“Puno toga se može naučiti iz načina na koji je postupak vođen,” rekla je Darehshori. “Početak suđenja 11 dana nakon što je donesena odluka da se spoje optužnice za zločine počinjene na Kosovu, u Hrvatskoj i u Bosni u jedinstven predmet ostavio je vrlo negativan efekat.”

Među lekcijama za buduća suđenja, o kojima se govori u izvještaju pod nazivom “Preispitivanje dokaza” su i sljedeće:

• Osigurati adekvatan period prije početka suđenja kako bi se omogućilo efikasno suđenje te suzila pitanja i omogućilo stranama u postupku da se u potpunosti pripreme;
• Ograničiti optužbe na najteže zločine i izbjegavati dupliciranje;
• Ograničiti broj mjesta izvršenja zločina tokom suđenja visokorangiranim dužnosnicima;
• Zahtijevati da pravo optuženog da sam zastupa svoju odbranu bude uvjetovano njegovom sposobnošću da ispuni ulogu odbrane i da redovito prisustvuje raspravama;
• Iako veće korištenje iskaza svjedoka u pisanoj formi može ubrzati postupak, potrebno je voditi računa o tome da promatrači imaju pristup tim iskazima i da mogu pratiti unakrsno ispitivanje.

Historijat

24. maja 1999. godine haški tribunal je optužio Miloševića skupa sa još četvoricom visokih dužnosnika za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti koje su počinile jugoslovenske i srbijanske snage pod njihovom komandom na Kosovu, početkom 1999. godine. Među počinjenim zločinima su ubistva na stotine Albanaca sa Kosova, prisilne deportacije na stotine hiljada ljudi i progon iz rasnih, vjerskih i političkih razloga.

Druga optužnica je podignuta protiv Miloševića 8. oktobra 2001. godine za zločine koje je počinio u Hrvatskoj. Optužnica protiv Miloševića sadrži veliki broj tačaka za ubistva, mučenja, zatvaranja, deportacije i druga okrutna djela počinjena u toku etničkog čišćenja u Hrvatskoj u periodu od 1991. do 1992. godine.

Dana 22. novembra 2001. godine je tribunal izdao i treću optužnicu protiv Miloševića za zločine u Bosni. Jedna tačka optužnice se odnosi na genocid, jedna na saučesništvo u genocidu, a 27 tačaka na ratne zločine i zločine protiv čovječnosti počinjene tokom rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine. Između ostalog, optužbe se odnose i na granatiranje Sarajeva, masovna ubistva na hiljade Bošnjaka u Srebrenici, pri čemu su oba grada bile “sigurne zone” pod zaštitom UN-a; i koncentracioni logor u Omarskoj.

Suđenje po sve tri optužnice počelo je 12. februara 2002. godine i završilo se nakon Miloševićeve smrti 14. marta 2006. godine.