Potpunim zabranama nametnutim određenim starosnim grupama krše se prava i rizikuju loši ishodi na javno zdravlje.
Uslijed širenja virusne infekcije COVID-19, Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska striktno su zabranile svim licima starijim od 65 godina da iz bilo kojeg razloga napuštaju dom, zabranjujući im čak i kratku šetnju, odlazak po namirnice ili do apoteke.
Federacija BiH zabranila je i djeci da budu vani. Svakoj osobi, iz bilo koje od ove dvije starosne grupe, koja prekrši ove mjere zabrane može se izdati prekršajni nalog ili izreći novčana kazna. To ne postoji samo u teoriji – u Republici Srpskoj je već prekršajno kažnjeno 217 lica starijih od 65 godina.
U Federaciji BiH ove su mjere zabrane kretanja na snazi do daljnjeg, a u Republici Srpskoj do 13. aprila. Od 27. marta vlasti u Federaciji izmijenile su naredbu kako bi se djeci s invaliditetom omogućio izlazak u krugu od 100 metara od njihovog doma, a od 30. marta Republika Srpska je omogućila starijima od 65 da izađu utorkom i petkom od 7 do 10.
Iako je motiv ovih mjera vjerovatno zabrane kretanja zaštita ljudi koji su potencijalno u riziku, ukoliko se zaraze, i opća mjera sprečavanja širenja virusne infekcije COVID-19, međutim, mjere nisu primjerene cilju koji se njima nastoji postići i predstavljaju pretjerano striktna ograničenja za obje grupe na način koji je u konačnici proizvoljan i stoga diskriminirajući. Vlasti u oba entiteta bi ih trebale povući, a posebno prestati izricanje novčanih kazni starijim osobama i djeci.
Bosna i Hercegovina nije jedina država koja starosnu dob koristi kao odrednicu za razvijanje smjernica za određene populacije ali je to dovela do krajnosti time što je kreirala prekršaj za koji se mogu teretiti samo određene starosne grupe.
Human Rights Watch dobio je službene podatke iz kojih se vidi da je između 20. i 30. marta policija u Republici Srpskoj izrekla 217 novčanih kazni starijim osobama dok je u Kantonu Sarajevo policija izrekla 20 takvih novčanih kazni, od kojih su neke izrečene maloljetnicima.
Glasnogovornik Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo kazao je da starije osobe koje zatraže dozvolu da napuste svoje domove u izuzetnim okolnostima, naprimjer da posjete doktora, neće biti novčano kažnjene. Glasnogovornik je kazao da propisana novčana kazna iznosi 500 KM (otprilike 255 eura), što premašuje prosječnu mjesečnu penziju i u Federaciji (manje od 420 KM) i u Republici Srpskoj (manje od 380 KM).
Međunarodno pravo dozvoljava ograničavanje određenih prava, a ponekad - kao u situaciji pandemije virusne infekcije COVID-19 - čak i opsežnija ograničenja mogu biti opravdana s tim da ona uvijek moraju biti utemeljena na dokazima, kako ne bi bila proizvoljna ili diskriminirajuća. Ona moraju biti ograničenog trajanja, podložna preispitivanju, nužna i srazmjerna cilju koji se njima nastoji postići.
Bosanska naredba o zabrani kretanja ne ispunjava ove kriterije. Na prvom mjestu, problematično je izdvajanje starosne dobi kao jedine odrednice. Iako starije osobe potpadaju u grupu onih koji su izloženi višem riziku jer se suočavaju s povećanim rizikom od teške bolesti i smrti uslijed virusne infekcije COVID-19, povećani rizici su prisutni i kod ljudi svih drugi starosnih dobi s određenim zdravstvenim stanjima kao što su bolesti srca i pluća, uključujući astmu ili hroničnu opstruktivnu bolest pluća, bolesti jetre, dijabetes, rak i narušeni imunološki sistem ili trudnice ili porodilje. Sve je više dokaza širom svijeta koji pokazuju da će odrasli ljudi svih dobnih skupina u konačnici zahtijevati hospitalizaciju u slučaju zaraze virusom COVID-19.
Ako je cilj ove naredbe o zabrani kretanja zaštititi ljude iz kategorije visokog rizika tad je ograničavanje te naredbe na osobe starije od 65 godina proizvoljno. Postoje učinkoviti načini sprečavanja izloženosti poput strogog držanja distance i pojačane higijene, što podrazumijeva češće pranje ruku i ne diranje lica. Zabrana izlaska nije krajnje nužna.
Istraživanje ukazuje da djeca zaražena virusom COVID-19 imaju lakše simptome i nižu stopu smrtnosti od ostalih starosnih grupa. Malo je dokaza da djeca igraju značajnu ulogu u asimptomatskom prenošenju i stoga im ne treba ograničavati mogućnost izlaska vani ukoliko se pridržavaju istih ograničenja držanja sigurnog odstojanja kao i odrasli.
Naredba o zabrani kretanja teret je za roditelje, a izazov za djecu ukoliko moraju ostati zatvoreni duže vrijeme. Majka dvojice dječaka starosti 3 i 11 godina, kazala nam je:
„Djeca su već 15 dana zatvorena u kući. Nemirni su i nervozni. Dosadno im je. Manje spavaju. Stariji ima izljeve bijesa, a mlađi češće plače. Uvijek sam izbjegavala okupljanja, igraonice, parkove pune djece u vrijeme sezonskih gripa ali ne razumijem zašto sada ne mogu ni izaći nekoliko metara od naše zgrade ili ući i izaći iz automobila.“
Stariji ljudi izloženi tako ekstremnoj društvenoj izolaciji mogu imati poteškoće u pogledu opskrbe hranom, zdravstvenim uslugama i lijekovima, a kao rezultat toga može im biti narušeno fizičko i mentalno zdravlje. Kćerka 72-godišnje žene koja živi sâma u Zenici, rekla nam je:
„Srećom komšiluk je dobar pa je snabdjevena [hranom]. Mislim da nikom psihološki nije lahko podnijeti totalnu izolaciju, [a] pogotovo ljudima koji žive sami. Meni je žalosno kad mi mama kaže da bi joj značilo da moze izaći bar smeće izbaciti. Nije stvar bacanja smeća, to komšija joj uradi, već to naglašavam koliko bi joj značilo prošetati 20-30 metera do kontejnera.”
Mnoge vlade u Evropi i šire poduzimaju vanredne mjere zaštite javnog zdravlja tokom pandemije. U nekim će slučajevima biti teško utvrditi jesu li te mjere bile srazmjerne i u skladu s međunarodnim normama. Međutim, blanketne mjere kojima se određenim starosnim grupama nameće prekomjerno opterećenje - i koje ustvari mogu stvoriti druge rizike po te grupe - nisu ni nužne niti se temelje na valjanim dokazima.
Takve mjere mogu narušiti javno zdravlje, posebno jer mogu navesti druge da pomisle da su suočeni s minimalnim ili nikakvim rizikom ili potkopati važnu poruku drugih, djelotvornijih preventivnih mjera. Vlasti u Bosni i Herzegovini, i to u oba entiteta, trebale bi odmah prekinuti izdavanje prekršajnih naoga i naplaćivanje novčanih kazni, opozvati postojeće naredbe te napustiti krivičnopravi pristup.
Umjesto toga, bolje bi bilo zahtijevati od svih da primjenjuju mjere utemeljene na dokazima - uključujući socijalno distanciranje, pranje ruku i izolaciju onih koji se razbole ili koji su bili izloženi. Takve mjere, koje se mogu pratiti i preispitivati tokom pandemije, pomoći će da se zaštiti pravo na zdravlje i spriječi prijenos bolesti bez diskriminacije.
