Tatjana ima 47 godina, ali ne smije otići u Austriju u posjet svojoj kćeri bez suglasnosti skrbnika. Ne smije niti otići iz grada u kojem živi u bez dopuštenja. Isto vrijedi i ako želi preseliti u drugu kuću, sklopiti ugovor o radu ili objaviti svoje pjesme. Mnogo je stvari koje ne može učiniti bez prethodne dozvole skrbnika.
Tatjani je u ranim tridesetima dijagnosticirana šizofrenija i otada se selila iz jedne psihijatrijske bolnice u drugu. 2005. godine prisilno je smještena u instituciju. U njoj je provela devet godina.
Danas Tatjana živi u stanu u gradu. Iako je sposobna brinuti se o sebi, država joj i dalje nalaže da mora imati skrbnika koji ima kontrolu nad njenim temeljnim životnim odlukama, kao što je rekla Emini Ćerimović, fellow istražiteljici Human Rights Watcha. Iako bi skrbnici trebali imati kontrolu samo nad onim odlukama koje nose pravne posljedice, poput potpisivanja ugovora, kroz naše se razgovore pokazalo da skrbnici u Hrvatskoj ograničavaju i pravo osoba na donošenje neslužbenih odluka, poput onih o tome hoće li negdje putovati.
Kao što je pokazalo najnovije istraživanje Human Rights Watcha, više od 8.200 osoba s intelektualnim i psihosocijalnim poteškoćama u Hrvatskoj i dalje živi u institucijama i psihijatrijskim bolnicama. Poput Tatjane, mnogi su smješteni u institucije protivno svojoj volji. Hrvatska danas istražuje naprednije načine pružanja podrške osobama s invaliditetom, te je oko četvrtina od 46 državnih instituacija počelo s procesom preseljenja tih osoba iz domova u organizirano stanovanje u zajednici.
Iako je Tatjanina priča o preseljenju u stan jedna od priča s uspješnim ishodom, ukupan napredak u procesu preseljenja osoba s invaliditeom u zajednicu odvija se sporo i u ograničenom opsegu. Mnogi od tih osoba, kao i Tatjana ostaju lišeni prava na donošenje odluka o svojim životima – uprkos sposobnosti da žive samostalno.
Tatjanu je muž prvi put odveo u psihijatrijsku bolnicu 1997. godine. Tijekom sljedećih nekoliko godina, selila je iz jedne u drugu psihijatrijsku bolnicu tijekom kojeg vremena joj se brak raspao, a kći odrasla. Tatjana je u jednom trenutku prestala jesti i pala u komu, nakon čega joj je doktor prepisao jake lijekove i posalo ju kući. Jedne večeri, prema Tatjaninim riječima, nakon što je popila svoje tablete, nazvala ju je majka, ali ju nije mogla probuditi. Majka je nazvala policiju koja je obila vrata stana i odvela Tatjanu u psihijatrijsku bolnicu.
Za vrijeme boravka u bolnici, socijalna radnica ju je obavijestila da joj je sud oduzeo poslovnu sposobnost te da će od sada imati skrbnika. Bez da je imala priliku prisustvovati ročištu. Netko drugi je odlučio da će ona živjeti u instituciji.
Institucija je osigurala smještaj, ali ne i neku terapiju – samo obiteljskog liječnika koji ju je posjećivao jednom tjedno. Tatjana nije imala privatnost, morala je dijeliti kupaonicu i živjeti po strogom rasporedu. Ustajala je u 6:30, doručkovala u 8. Nakon doručka išla bi u radionicu gdje je heklala šeširiće i vezla. Tamo bi ostajala do podne, vraćala se opet nakon ručka i ostajala do 3. Vrata su se zaključavala svako večer u 8.
No, ravnatelj doma u kojem je živjela bio je osoba progresivnog razmišljanja koji je zaključio da je život u zajednici bolji od života u instituciji. Pokrenuo je proces deinstitucionalizacije potaknuvši ljude na razgovor o tome žele li iseliti ili ostati. Razgovor se vodio i o tome koja znanja će im biti potrebna za samostalan život. Naposljetku je institucija napravila stan u kojem su osobe koje su planirale iseliti mogle nanovo naučiti kuhati, prati suđe, prati rublje i pripremati se za život u zajednici.
Tatjana je odlučila iseliti, te sada živi u stanu s nekoliko prijatelja iz doma. Jedni druge prate na liječničke preglede i daju si podršku. Kao što sama kaže, sada može otići u šetnju bez traženja dozvole i ići leći kad god želi.
No, i dalje mora odgovarati svom skrbniku – u njenom slučaju, socijalnoj radnici. Ako želi otići u posjet kćeri u Austriju ili majci u Njemačku, mora pitati skrbnika za dozvolu, reći kada planira ići i vratiti se i odgovoriti na bilo koje drugo pitanje koje skrbnik može postaviti. Rijetko traži bilo što od svog skrbnika jer , kako kaže, „to je takva procedura”.
Tatjana sada ima priliku sudskim putem vratiti svoju poslovnu sposobnost, iako još uvijek nije određen datum ročišta. Pokušava ne razmišljati o tome i izbjegava odgovoriti na pitanje što će raditi ako bude bila u mogućnosti donostiti vlastite odluke. Istovremeno se boji vjerovati da će se to stvarno dogoditi i strah ju je da neće.
