Skip to main content

Hrvatska: život pod ključem, život s ograničenjima

Ljudi s intelektualnim i mentalnim invaliditetom izloženi segregaciji unatoč Vladinim obećanjima

(Zagreb, 23. rujna 2010.) - Tisuće ljudi s intelektualnim ili mentalnim invaliditetom u Hrvatskoj prisiljeni su živjeti u ustanovama koje ih lišavaju privatnosti, samostalnosti i dostojanstva, kaže se u jučer objavljenom izvješću Human Rights Watcha. Hrvatska je Vlada učinila malo toga u stvaranju alternativa za ustanove, unatoč obećanjima danima Europskoj uniji i Ujedinjenim narodima, a broj ljudi u ustanovama raste, rekli su u Human Rights Watchu.

Izvješće na 74 stranice, pod nazivom „„Kad jednom uđeš, više nikad ne iziđeš": Deinstitucionalizacija osoba s intelektualnim ili mentalnim invaliditetom u Hrvatskoj", dokumentira tešku situaciju više od 9000 ljudi s intelektualnim ili mentalnim invaliditetom koji žive u ustanovama, kao i nedostatak programa za stanovanje i pružanje podrške u zajednici.

„Zamislite da uvijek morate tražiti dopuštenje da odete iz mjesta u kojemu živite, da nemate privatnost pri tuširanju, kao ni priliku odlučiti što jesti ili kada poći na spavanje", kaže Amanda McRae, suradnica u Odjelu za Europu i Središnju Aziju Human Rights Watcha i autorica izvješća. „To je realnost tisuća ljudi koji žive u ustanovama u Hrvatskoj."

Istraživanje Human Rights Watcha otkrilo je kako u Hrvatskoj, unatoč tome što u institucionalnim okruženjima živi više od 4000 osoba s mentalnim invaliditetom, u programima za život u zajednici uz podršku ima mjesta za samo 16 ljudi. Situacija nije mnogo bolja ni za ljude s intelektualnim invaliditetom: u objektima namijenjenima programima za život u zajednici u Hrvatskoj ima mjesta za samo oko 250 ljudi, dok otprilike 5000 ljudi ostaje u ustanovama.

Iskustvo s deinstitucionalizacijom u drugim zemljama Europe i Sjeverne Amerike pokazalo je da uz odgovarajuću podršku osobe s mentalnim ili intelektualnim invaliditetom mogu živjeti u zajednici te da one osobe koje žive u zajednici uživaju daleko bolju kvalitetu života od onih koje žive u ustanovama.

„U zajednici sam bila slobodna", izjavila je za Human Rights Watch Marija S., koja je trenutno štićenica jednog doma, a nekada je živjela u programu podrške u zajednici. Dok je živjela u zajednici, Marija je mogla raditi, kupovati si hranu te po volji dolaziti i odlaziti iz svog stana, što su sve dijelovi normalnog života koji su joj u ustanovi uskraćeni.

Neuspjeh Hrvatske u dokončavanju institucionalizacije i osiguravanju neinstitucionalnih alternativa u zajednici u oštroj je suprotnosti s njezinim obećanjima da će promicati prava ljudi s invaliditetom. Hrvatska je bila među prvim zemljama koje su ratificirale UN-ovu Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom. Hrvatska se, isto tako, u sporazumu sklopljenom s Europskom unijom obvezala na deinstitucionalizaciju osoba s mentalnim i intelektualnim invaliditetom, vezano uz pripreme zemlje za članstvo u EU. Sadržaj nedavnog plana Vlade za deinstitucionalizaciju još nije postao javan.

Izvješće preporučuje da hrvatska Vlada zamijeni ustanove programima podrške koji omogućuju stanovanje i pomoć za život u zajednici i koji daju ljudima s invaliditetom stvarnu mogućnost izbora mjesta i načina života. Ti su koraci nužni da bi se ljudima s invaliditetom osiguralo pravo na život u zajednici - osnovno pravo izloženo u Konvenciji. 

„Hrvatska se pozicionirala kao predvodnik u pitanjima prava osoba s invaliditetom", kaže McRae. „Ali kad je riječ o pravu na život u zajednici, nema se čime ponositi. Da bi se istinski predvodilo u tom pitanju potrebna je ozbiljna i trajna opredijeljenost za omogućavanje stanovanja u zajednici i pružanje podrške ljudima s invaliditetom."

Oko 70 posto od 9000 osoba s intelektualnim ili mentalnim invaliditetom koje žive u ustanovama onamo su smjestili njihovi skrbnici nakon što ih je sud lišio poslovne sposobnosti - prava da sami donose odluke. Taj postupak, u kombinaciji s izostankom redovne sudske revizije i drugih zaštitnih mjera, izlaže ih opasnosti od samovoljnog pritvaranja.

Njih otprilike 30 posto u ustanovama živi po vlastitoj odluci, no ta odluka nije rezultat istinskog izbora, budući da preostaje tako malo drugih mogućnosti, kažu u Human Rights Watchu.

Izvješće se zasniva na terenskom istraživanju provedenom u Hrvatskoj u studenom i prosincu 2009. godine, uključujući posjete devet ustanova i razgovore s trenutnim i bivšim štićenicima, osobljem, organizacijama civilnog društva i Vladinim dužnosnicima.

Dva slučaja iz izvješća Human Rights Watcha

  • Marija S., mlada žena koja ima i mentalni i intelektualni invaliditet i koja živi u jednoj ustanovi u Karlovcu, gotovo cijeli život živi malo u ustanovama, a malo izvan njih. U srpnju 2009., nakon što je dvije godine provela u programu stanovanja u zajednici, njen se invaliditet pogoršao. Zbog nedostatka Vladinih programa i programa utemeljenih u zajednici za osobe s mentalnim invaliditetom morala se opet vratiti u ustanovu. Ondje više ne može raditi, sama donositi bilo kakve odluke ili slobodno komunicirati s ostatkom zajednice. Rekla je Human Rights Watchu kako ne očekuje da će ikada više moći ponovno živjeti u zajednici.
  • Senada H. pristala je preseliti se u zajednicu kad je imala 23 godine jer se njena obitelj više nije mogla brinuti za nju. Nije mogla živjeti sama, bez tuđe pomoći, a nije joj bila dostupna podrška izvan ustanove. U ustanovi se individualnost destimulirala, a privatnosti je bilo malo - štićenici nisu mogli odlučivati kada će jesti, kamo ići pa ni kada odlaziti na spavanje. Postojala je samo jedna kupaonica na 20 ljudi, namijenjena i ženama i muškarcima. Nakon što je u ustanovi provela sedam i pol godina, Senada je jedna od nekolicine sretnih koji su uspjeli otići iz ustanove i živjeti samostalno. Prima podršku u programu koji radi sa 150 bivših štićenika ustanova. Unatoč njegovoj uspješnosti, tom programu Vlada još od 2006. godine nije dodijelila prošireni ugovor za pružanje usluga dodatnom broju ljudi.

 

Your tax deductible gift can help stop human rights violations and save lives around the world.

Region / Country