(Zagreb, 23. rujna 2010.) - Tisuće ljudi s intelektualnim ili mentalnim invaliditetom u Hrvatskoj prisiljeni su živjeti u ustanovama koje ih lišavaju privatnosti, samostalnosti i dostojanstva, kaže se u jučer objavljenom izvješću Human Rights Watcha. Hrvatska je Vlada učinila malo toga u stvaranju alternativa za ustanove, unatoč obećanjima danima Europskoj uniji i Ujedinjenim narodima, a broj ljudi u ustanovama raste, rekli su u Human Rights Watchu.
Izvješće na 74 stranice, pod nazivom „„Kad jednom uđeš, više nikad ne iziđeš": Deinstitucionalizacija osoba s intelektualnim ili mentalnim invaliditetom u Hrvatskoj", dokumentira tešku situaciju više od 9000 ljudi s intelektualnim ili mentalnim invaliditetom koji žive u ustanovama, kao i nedostatak programa za stanovanje i pružanje podrške u zajednici.
„Zamislite da uvijek morate tražiti dopuštenje da odete iz mjesta u kojemu živite, da nemate privatnost pri tuširanju, kao ni priliku odlučiti što jesti ili kada poći na spavanje", kaže Amanda McRae, suradnica u Odjelu za Europu i Središnju Aziju Human Rights Watcha i autorica izvješća. „To je realnost tisuća ljudi koji žive u ustanovama u Hrvatskoj."
Istraživanje Human Rights Watcha otkrilo je kako u Hrvatskoj, unatoč tome što u institucionalnim okruženjima živi više od 4000 osoba s mentalnim invaliditetom, u programima za život u zajednici uz podršku ima mjesta za samo 16 ljudi. Situacija nije mnogo bolja ni za ljude s intelektualnim invaliditetom: u objektima namijenjenima programima za život u zajednici u Hrvatskoj ima mjesta za samo oko 250 ljudi, dok otprilike 5000 ljudi ostaje u ustanovama.
Iskustvo s deinstitucionalizacijom u drugim zemljama Europe i Sjeverne Amerike pokazalo je da uz odgovarajuću podršku osobe s mentalnim ili intelektualnim invaliditetom mogu živjeti u zajednici te da one osobe koje žive u zajednici uživaju daleko bolju kvalitetu života od onih koje žive u ustanovama.
„U zajednici sam bila slobodna", izjavila je za Human Rights Watch Marija S., koja je trenutno štićenica jednog doma, a nekada je živjela u programu podrške u zajednici. Dok je živjela u zajednici, Marija je mogla raditi, kupovati si hranu te po volji dolaziti i odlaziti iz svog stana, što su sve dijelovi normalnog života koji su joj u ustanovi uskraćeni.
Neuspjeh Hrvatske u dokončavanju institucionalizacije i osiguravanju neinstitucionalnih alternativa u zajednici u oštroj je suprotnosti s njezinim obećanjima da će promicati prava ljudi s invaliditetom. Hrvatska je bila među prvim zemljama koje su ratificirale UN-ovu Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom. Hrvatska se, isto tako, u sporazumu sklopljenom s Europskom unijom obvezala na deinstitucionalizaciju osoba s mentalnim i intelektualnim invaliditetom, vezano uz pripreme zemlje za članstvo u EU. Sadržaj nedavnog plana Vlade za deinstitucionalizaciju još nije postao javan.
Izvješće preporučuje da hrvatska Vlada zamijeni ustanove programima podrške koji omogućuju stanovanje i pomoć za život u zajednici i koji daju ljudima s invaliditetom stvarnu mogućnost izbora mjesta i načina života. Ti su koraci nužni da bi se ljudima s invaliditetom osiguralo pravo na život u zajednici - osnovno pravo izloženo u Konvenciji.
„Hrvatska se pozicionirala kao predvodnik u pitanjima prava osoba s invaliditetom", kaže McRae. „Ali kad je riječ o pravu na život u zajednici, nema se čime ponositi. Da bi se istinski predvodilo u tom pitanju potrebna je ozbiljna i trajna opredijeljenost za omogućavanje stanovanja u zajednici i pružanje podrške ljudima s invaliditetom."
Oko 70 posto od 9000 osoba s intelektualnim ili mentalnim invaliditetom koje žive u ustanovama onamo su smjestili njihovi skrbnici nakon što ih je sud lišio poslovne sposobnosti - prava da sami donose odluke. Taj postupak, u kombinaciji s izostankom redovne sudske revizije i drugih zaštitnih mjera, izlaže ih opasnosti od samovoljnog pritvaranja.
Njih otprilike 30 posto u ustanovama živi po vlastitoj odluci, no ta odluka nije rezultat istinskog izbora, budući da preostaje tako malo drugih mogućnosti, kažu u Human Rights Watchu.
Izvješće se zasniva na terenskom istraživanju provedenom u Hrvatskoj u studenom i prosincu 2009. godine, uključujući posjete devet ustanova i razgovore s trenutnim i bivšim štićenicima, osobljem, organizacijama civilnog društva i Vladinim dužnosnicima.
Dva slučaja iz izvješća Human Rights Watcha
- Marija S., mlada žena koja ima i mentalni i intelektualni invaliditet i koja živi u jednoj ustanovi u Karlovcu, gotovo cijeli život živi malo u ustanovama, a malo izvan njih. U srpnju 2009., nakon što je dvije godine provela u programu stanovanja u zajednici, njen se invaliditet pogoršao. Zbog nedostatka Vladinih programa i programa utemeljenih u zajednici za osobe s mentalnim invaliditetom morala se opet vratiti u ustanovu. Ondje više ne može raditi, sama donositi bilo kakve odluke ili slobodno komunicirati s ostatkom zajednice. Rekla je Human Rights Watchu kako ne očekuje da će ikada više moći ponovno živjeti u zajednici.
- Senada H. pristala je preseliti se u zajednicu kad je imala 23 godine jer se njena obitelj više nije mogla brinuti za nju. Nije mogla živjeti sama, bez tuđe pomoći, a nije joj bila dostupna podrška izvan ustanove. U ustanovi se individualnost destimulirala, a privatnosti je bilo malo - štićenici nisu mogli odlučivati kada će jesti, kamo ići pa ni kada odlaziti na spavanje. Postojala je samo jedna kupaonica na 20 ljudi, namijenjena i ženama i muškarcima. Nakon što je u ustanovi provela sedam i pol godina, Senada je jedna od nekolicine sretnih koji su uspjeli otići iz ustanove i živjeti samostalno. Prima podršku u programu koji radi sa 150 bivših štićenika ustanova. Unatoč njegovoj uspješnosti, tom programu Vlada još od 2006. godine nije dodijelila prošireni ugovor za pružanje usluga dodatnom broju ljudi.
