“Umrijet ćemo. Ili ćemo preživjeti.”
To je izbor koji su, kako su oni smatrali, imali Samira i Omar, par iz sirijskog grada Kobanea. Stoga su poveli svoju djecu – od 9, 8 i 3 godine i jedno od 10 mjeseci – te su sa jednim 18-godišnjim rođakom krenuli na opasno putovanje preko Mediterana za Evropu. “Put smrti,” kako su ga opisale izbjeglice koje smo susreli prošli put. Samira i Omar kažu da su prvo prevareni od strane jednog švercera, koji je od njih uzeo 3000 američkih dolara i nestao. Zatim su platili 6300 američkih dolara za put do grčkog ostrva koje je oduzelo toliko mnogo života.
Susreli smo ih jedne noći dok su stajali na kraju dugog reda ljudi koji su čekali na ulazak u sumorni tranzitni kamp Opatovac u Hrvatskoj. Gledajući tu porodicu, mi kao Evropljani osjećali smo se posramljeno da su ljudi koji su pobjegli od opasnosti morali uvijek ponovo riskirati svoj život i život svoje djece u traženju zaštite. Evropa sigurno može i bolje od toga.
Ionako je dovoljno loše kad se gleda kako ljudi koji traže zaštitu moraju riskirati život kako bi došli do Evrope. Međutim, tretman koji oni moraju trpjeti na njenim granicama dodatno je ulje na vatru.
Na svakoj granici koju smo posjetili proteklih sedmica – mađarskoj, srpskoj, hrvatskoj i makedonskoj – vidjeli smo iscrpljene ljude koje vlasti drže na ivici pakla u često haotičnim i nehumanim uslovima. Nepostojanje koordinacije između vlasti u susjednim državama i oklijevanje u preuzimanju odgovornosti za azilante, što rezultira zatvaranjem granica, dovelo do prihvatljivog iako ponekad silnog priliva ljudi, sa hiljadama osoba koje pristižu na jedan jedini granični prelaz u roku od nekoliko sati.
Konsekvence po ljude su se mogle jasno vidjeti. Viđali smo mnogo porodica s malom djecom i bebama koje su bile primorane da provode noći pod otvorenim nebom uz malu ili nikakvu zaštitu od vremenskih uslova. Vidjeli smo na hiljade ljudi koji nisu mogli nabaviti hranu ni vodu i na vreloj žezi i na ledenoj hladnoći i kiši; vidjeli smo kako članovi porodica međusobno gube kontakt, kao i porodice koje su primorane da spavaju na groblju na oluji, ne znajući šta im donosi naredni dan.
Svjedočili smo i jednoj drugoj, boljoj strani Evrope, sa ogromnim naporima dobrovoljaca, zabrinutih građana, koji su pokazali gostoljubivost i humanost na nekim mjestima koja smo posjetili. U Budimpešti su dobrovoljci vodili cijeli program na sad već zloglasnoj željezničkoj stanici Keleti, postavivši višesedmični improvizirani kamp za hiljade izbjeglica pošto vlasti nisu pružale nikakvu pomoć.
U Beču, a i duž cijelog pravca na Zapadnom Balkanu, upoznali smo se s fantastičnim i posvećenim ljudima koji su uzimali odsustvo s posla i oduzimali od svojih porodičnih obaveza kako bi pomagali izbjeglicama, prikupljajući novac za kupovinu i raspodjelu hrane, odjeće, ćebadi i šatora. Na jednom graničnom prijelazu između Hrvatske i Srbije, jedan volonter iz Švedske je prevezao jednu 80-godišnju ženu iz Sirije do najbliže autobuske stanice, odakle će ona i druge izbjeglice nastaviti daljnji put. Ona nije mogla hodati i bili smo šokirani kako je uopće došla i dotle.
Međutim, ovu krizu ne mogu rješavati volonteri. Za nju je potrebna djelotvorna zajednička reakcija EU i ostalih evropskih vlada. Plan za izmještanje koji je 22. septembra dogovorilo Vijeće EU predstavlja tek prvi korak. Za djelotvornu zajedničku reakciju EU potrebno je i razmotriti načine kako da se načine bezbjedni i legalni pravci kretanja; obavezati se na korekciju iscjepkanog sistema azila EU (za koji nova provedbena akcija EU predstavlja važan prvi korak), te osigurati jasne napore u cilju vršenja potraga i spašavanja na moru.
Pred samit EU sa zemljama Zapadnog Balkana i susjedima Sirije koji se održava 8. oktobra, presudno je da vlade EU ne probavaju riješiti ovu krizu pokušajima da svoju odgovornost prebacuju na svoje susjede sa Zapadnog Balkana, Srbiju i Makedoniju, ili na Tursku. Srbija i Makedonija trenutno nemaju kapaciteta za pristojnu obradu niti human prijem velikog broja tražilaca azila, a Turska je već primila dva miliona sirijskih izbjeglica.
Izgradnja kapaciteta na Zapadnom Balkanu i povećana pomoć naporima usmjerenim na izbjeglice u Turskoj, Jordanu i Libanonu također su važna stvar. Međutim, oni se trebaju nadopunjavati – a ne zamjenjivati – ispunjavanjem odgovornosti od strane vlada EU.
Umjesto da sjede u Briselu ili Luksemburgu, možda bi lideri EU trebali provesti par sati s izbjeglicama blokiranim na nekoj od granica na Zapadnom Balkanu.
“Mislio sam da sam došao u slobodu, u ljudska prava, ovdje u Evropi, ali ljudi s nama postupaju kao sa životinjama i kriminalcima,” kaže jedan Iračanin s kojim smo razgovarali u Mađarskoj. “Da li sam za to riskirao svoj život? Šta sam učinio [pa ovo zaslužujem?]”
Kako bi mu odgovorili evropski lideri?
