VIII. Prepreke u izvođenju optuženika pred sud

A. Pozivi za sud i nezadržavanje u pritvoruOsiguravanje prisutstva osumnjičenog na suđenju i dalje predstavlja ozbiljnu prepreku za uspješno vođene predmete za tužilaštvo. Jedan od razloga za ovo je upotreba poziva za sud. Prema zakonima o krivičnom postupku u oba entiteta, upotreba poziva za sud—pri čemu se osumnjičeni pismeno obavijesti o optužbama protiv njega—glavni je metod osiguravanja prisutstva optuženog na sudu. Međutim, zakonom se također predviđa i upotreba nekoliko drugih mehanizama u osiguravanju prisutstva osumnjičenih ukoliko se upotreba poziva za sud pokaže nepraktičnom. Najznačajniji način je ovlaštenje policije da uhapsi optuženika, pod uslovom da se saslušanje o potrebi produžavanja pritvora održi u roku od 24 sata nakon privođenja.[171]

Nekoliko tužilaca sa kojima smo se susreli izjavilo je da su zakonom bili obavezni obavijestiti optuženika o činjenici da je u njegovom slučaju podignuta optužnica prije nego su mogli narediti njegovo hapšenje.[172]Međutim, drugi su se podsmjehivali ovoj priči, te istakli da je dozvoljeno i privođenje koje izvršava policija i da je upotreba poziva za sud očigledno nepraktična u mnogim krivičnim kontekstima.[173]Nerazmatranje nekog drugog načina osim poziva za sud kako bi se osiguralo prisutstvo optuženika u predmetima koji se tiču ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida čini se nerazboritim. Uzimajući u obzir da je ovakva praksa privukla pažnju i naišla na kritiku medija, iznenađujuće je da je tužioci i dalje slijede.[174]

Međutim, problemi postoje i u upotrebi naloga za hapšenje. Kao što je gore spomenuto, i pored brojnih prepreka, učinjen je određeni napredak u saradnji policije dva entiteta, ali poteškoće se javljaju i unutar istog entiteta. Pripadnici policije u Federaciji BiH rekli su Human Rights Watch-u da do sada nisu postigli napredak u nastojanjima da cirkuliraju naloge za hapšenja u različitim kantonima.[175]Ovaj nedostatak koordinacije između kantona prije nekoliko godina kritizirao je i OSCE, što neuspjeh u rješavanju ovog problema čini još ozbiljnijim.[176]

Nakon hapšenja, mnogi osumnjičeni za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocida se ne zadržavaju u pritvoru. Optuženi u mnogim slučajevima imaju pravo da se brane sa slobode, ali važno je da se ovakve odluke donose prema okolnostima pojedinačnog slučaja, posebno s ciljem zadržavanja u pritvoru onih optuženika za koje se ustanovi da postoji rizik da će pobjeći ili zastrašivati svjedoke. Jedan sudija u Mostaru rekao je Human Rights Watch-u da se tužioci više i ne trude tražiti od suda nalog za pritvaranje osumnjičenog, i kao rezultat toga, bar je jedan optuženik pobjegao nakon proglašenja presude u njegovom slučaju.[177]Prema zakonima o krivičnom postupku oba entiteta, pritvor se može odrediti u nekoliko slučajeva, uključujući postojanje opasnosti od bijega, opasnosti za javnost, prijetnje uništavanju ili skrivanju dokaza, ili opasnosti od prijećenja ili utjecanja na svjedoke.[178]

B. Regionalna saradnja i nepostojanje okvira za izručenja

U slučaju BiH, kao i Srbije i Hrvatske, uobičajeno je da dokazi, svjedoci, žrtve i osumnjičeni u predmetima koji se odnose na period rata budu locirani na teritoriji susjedne zemlje. Ovo čini regionalnu saradnju od velike važnosti u ovakvoj vrsti predmeta. Ovo uključuje dijeljenje dokaza i saradnju među tužiocima, kao i izručenje.

Od nabrojanih pitanja, najveća prepreka je zabrana izručenja osumnjičenih između zemalja regije. Izručenje je zabranjeno zakonima BiH, Srbije i Hrvatske.[179]Mnogi ljudi iz oba entiteta BiH koji su razgovarali sa Human Rights Watch-om naveli su nemogućnost izručivanja osumnjičenih kao glavnu smetnju suđenjima za zločine počinjene tokom rata.[180]Obzirom da osumnjičeni često imaju dvojna ili strana državljanstva, često je nemoguće osigurati njihovo prisutstvo na suđenju ukoliko borave izvan BiH.[181]

Transfer predmeta koji se tiču ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida u državu u kojoj osumnjičeni borave generalno govoreći nije rješenje, obzirom da bh. zakoni zabranjuju transfer predmeta u zemlje u kojima je zločin u pitanju kažnjiv sa više od 10 godina zatvora. Čak i da je zakonski dopustiv, takav transfer bi se pokazao teško izvodivim u praktičnom smislu ukoliko žrtve i svjedoci ne vjeruju objektivnost ovih sudskih procesa ili ukoliko ne žele putovati u druge zemlje kako bi svjedočili. Human Rights Watch je u prošlosti upozorio da se ovim stvara „prostor za nekažnjavanje“ koji predstavlja ozbiljnu prepreku zadovoljenju pravde za mnoge žrtve. [182]

Saradnja u smislu dijeljenja dokaza i pomoći u istraživanju postoji među tužiocima Hrvatske, Srbije i BiH, a posebno u slučaju zadnje dvije države.[183]Međutim, ova saradnja je sporadična i u skladu sa Memorandumom o razumijevanju, a potrebno ju je ozvaničiti u zakonodavstvu kako bi se omogućila saradnja među institucijama, koja bi uključila i okružne i kantonalne tužioce.[184]

Važnost regionalne saradnje nedavno je istaknuta hapšenjem bh. građanina Ilije Jurišića u Srbiji u maju 2007. godine. Jurišić se sumnjiči za učestvovanje u napadu na vojnike Jugoslovenske narodne armije prilikom njenog povlačenja iz Tuzle 1992. godine. Juršić je držan u pritvoru mjesecima prije početka suđenja u Beogradu.[185]Njegovo prolongirano pritvaranje u Srbiji praćeno je naporima državnih vlasti u BiH da ga se isporuči ili da se prebaci predmet, što je nailazilo na stalna odbijanja ili je bilo ignorirano od strane srbijanskih vlasti.[186]Bolja regionalna saradnja, sa jasnim razumijevanjem u kojoj zemlji bi bilo najbolje održati suđenje, mogla bi pomoći izbjegavanju jednog dijela tenzija koje su se stvorile između ove dvije zemlje u ovom predmetu, a mogla je pomoći i bržem rješavanju ovog slučaja.