VII. Svjedoci

Uslijed brojnih poteškoća u pribavljanju fizičkih dokaza za slučajeve zločina počinjenih u toku rata, često je svjedočenje svjedoka jedini dokaz dostupan tužiocima u ovim predmetima. [126] Zastrašivanje i iscrpljivanje svjedoka, kao i nedostatak informacija o ulozi svjedoka u sudskom procesu, umanjuju mogućnosti i spremnosti svjedoka da svjedoči na suđenju. Vlasti moraju ispuniti svoje obaveze i pružiti adekvatnu zaštitu svjedocima, te podržati one službe koje mogu omogućiti povećano učešće svjedoka u suđenjima. Istina je da ispunjavanje ovih obaveza zahtijeva dodatne resurse, ali njihovo neispunjavanje može ugroziti fer suđenja i prava žrtve.

A. Nedostatak službi za zaštitu svjedoka

U postkonfliktnim društvima kao što je to Bosna i Hercegovina, političke tenzije mogu ostati dosta visoke, dok mnoge žrtve i dalje pate od traume koju su doživjeli tokom rata. Kako bi se pojačalo učestvovanje žrtava u suđenjima, neophodno je da žrtve vjeruju u sudski sistem, da budu voljne svjedočiti i da se osjećaju sigurnima od odmazde radi njihovog svjedočenja. Da bi se ovo postiglo, svjedoci i njihove porodice moraju biti zaštićeni prije, tokom i poslije suđenja. U rijetkim slučajevima, moguće je da će biti potrebna i dugoročna zaštita ili čak preseljenje u drugu zemlju.

Kao što je to zabilježeno u ranijim izvještajima Human Rights Watch-a, teško je dobiti potvrđenu informaciju o incidentima zastrašivanja svjedoka na suđenjima vođenim pred entitetskim sudovima u BiH, ali iskustvo mnogih suđenja za zločine počinjene u ratu, zločine protiv čovječnosti i genocid vođenih u drugim dijelovima bivše Jugoslavije ukazuju na to da je ovo česta pojava. [127] Osjetljiva priroda ovih suđenja može učiniti svjedoka ranjivim za zastrašivanje ili odmazde neprijateljski raspoloženih pripadnika društva. Dok neki zvaničnici potvrđuju da nisi primili izvještaje o zastrašivanju svjedoka koje bi mogli činiti osnovu za sudsku tužbu, najmanje jedan tužilac potvrđuje da je razlog ovome poteškoća u dokazivanju

ovog krivičnog djela, a ne nedostatak zastrašivanja. [128]

Percepcija opasnosti po svjedoke, bilo osnovane ili ne, često je spominjana u intervjuima koje je Human Rights Watch vodio sa žrtvama, tužiocima i ostalim osobama. Svjedoci koji su se vratili u svoje predratne domove gdje pripadaju manjinskoj grupi mogu biti još u većem strahu i nevoljni da svjedoče.[129]Mnoge od intervjuiranih osoba rekle su da žrtve rijetko vjeruju lokalnoj policiji bilo kojeg entiteta u smislu da će im ona pružiti adekvatnu zaštitu ukoliko se odluče na svjedočenje, a često ih sumnjiče i za simpatisanje sa ratnim zločincima ili čak da upošljavaju neke od njih.[130]

Odgovornost entitetskih vlasti da pruže neophodne mehanizme za zaštitu svjedoka zasniva sa na bh. zakonu i ne zavisi od nedostatka ili dostupnosti dokaza o zastrašivanju.[131]I Republika Srpska i Federacija Bosne i Hercegovine imaju zakonske propise o zaštiti i podršci svjedoka, ali u najvećem broju primjera, ovakvi zakoni postoje samo na papiru. Zvaničnici Suda BiH rekli su Human Rights Watch-u da je u najmanje dva slučaja Sud preuzeo slučaj ili odbio prebaciti slučaj entitetskim sudovima zbog nedostatka odgovarajuće zaštite i potpore svjedoka.[132]

Sudovima nedostaje skoro sva moderna oprema potrebna za zaštitu identiteta svjedoka, kao što je video link ili softver za preoblikovanje glasa svjedoka.[133]Loše fizičko stanje mnogih sudnica simptom je ratne štete i zanemarivanja još iz predratnog vremena.[134]Jedan zvaničnik opisao je opremu Suda BiH kao „opremu svemirskog broda“ naspram one koja se koristi u entitetskim sudovima.[135]Jedini izuzetak ovome je nova sudnica Okružnog suda Istočno Sarajevo, što je većinom finansirala Vlada Norveške, koja će—prema izjavama osoblja - uključiti i opremu za zaštitu svjedoka.[136]

Ipak, ovaj nedostatak tehničkih kapaciteta može samo djelomično opravdati nedostatak zaštite svjedoka u kantonalnim i okružnim predmetima. Zaštita svjedoka može zahtijevati upotrebljivost ove tehnologije u malom broju slučajeva. U mnogim drugim, potrebe svjedoka mogu se ostvariti upotrebom mnogo jednostavnijih metoda, kao što je podizanje ekrana za zaštitu oko svjedoka tokom svjedočenja, dodjeljivanje pseudonima ili zatvaranja sudnice tokom kratkog perioda suđenja u kojem se otkrivaju osjetljive informacije. Državne vlasti poduzele su neke od koraka u cilju osiguravanja zaštite svjedoka koji mogu poslužiti kao model za okružne i kantonalne vlasti. [137]

U većini slučajeva, okružne i kantonalne vlasti ne poduzimaju takve korake u cilju zaštite svjedoka na osjetljivim suđenjima.[138]Jedina zaštitna mjera za skrivanje identiteta svjedoka koje su entitetske vlasti predložile tokom istrage Human Rights Watch-a bilo je dozvoljavanje da se iskaz svjedoka pročita i kao takav unese kao dokazni materijal, i da se ne zahtijeva svjedočenje uživo.[139]Međutim, kakve god mjere za zaštitu svjedoka usvojili, uvijek se treba voditi računa o pravu na fer suđenje, te je potrebno koristiti onu opciju kojom se to pravo poštuje uz najmanju mjeru ograničavanja.[140]Ovo uključuje pravo optuženika na javno saslušanje i ispitivanja svjedoka koji svjedoči protiv njega/nje.[141] Svjedočenje koje se pročita u toku procesa, umjesto svjedočenja uživo koje omogućava i unakrsno ispitivanje, iz tog razloga biva problematično. Slično tome, potrebno je ograničiti i dijelove suđenja zatvorene za javnost, obzirom da održavanje suđenja u tajnosti može podrivati pravo na fer suđenje optuženika i spriječiti svjesnost javnosti o suđenju.

U Mostaru su neke nevladine organizacije i asocijacije žrtava prijavile slučajeve u kojima su svjedoci koji su svjedočili na suđenjima za zločine počinjene u ratu bili smješteni u istim čekaonicama kao i porodica optuženika. Za svjedoka koji se priprema da svjedoči o traumatičnim okolnostima, ovo je vrlo problematičan aranžman.[142]Predstavnici civilnog društva u Prijedoru napomenuli su da svjedoci koji se trebaju pojaviti na suđenju i svjedočiti često moraju putovati istim autobusom kao i prijatelji i porodica optuženika.[143]Vlasti u Kantonu Sarajevo požalili su se zbog nedostatka posebnog ulaza za žrtve, koji bi žrtvama omogućio da izbjegnu neželjeno izlaganje prilikom ulaska u sud kroz glavni ulaz.[144]

U slučajevima u kojima je potrebna moderna tehnika za zaštitu svjedoka kako bi se ispunile potrebe svjedoka, vlasti okruga i kantona mogle bi koristiti opremu Suda BiH. Osoblje ovog Suda koje je razgovaralo sa Human Rights Watch-om naznačilo je da bi se oprema Suda BiH mogla dijeliti sa kantonalnim i okružnim sudovima i tužiocima. [145] Saradnja između državnih i lokalnih vlasti u ovom području pomogla bi kantonalnim i okružnim vlastima da ispune svoje zakonske obaveze prema svjedocima.

Pored ovoga, entitetske i državne vlasti trebaju raditi na osiguravanju potrebnih sredstava kojima bi se opremljenost prostorija kantonalnih i okružnih sudova poboljšala do standarda potrebnih za zaštitu svjedoka. VSTV je već proveo sveobuhvatnu procjenu potreba kantonalnih i okružnih sudova koja bi se relativno brzo mogla implementirati, a u ovisnosti od političke volje i dostupnih sredstava. [146]

Čak i sa većom posvećenošću zaštiti svjedoka prije i u toku suđenja, nekim svjedocima i članovima njihovih porodica zaštita može biti potreba i nakon suđenja. U malobrojnim slučajevima, ovo može zahtijevati i preseljenje. Nekoliko ljudi koje je razgovaralo sa Human Rights Watch-om izrazilo je skeptičnost u pogledu mogućnosti preseljenja svjedoka unutar BiH. Naveli su da je BiH mala zemlja, te da je za ljude vrlo teško ostati anonimnima u nekoj zajednici. Tamo gdje je potrebno izvršiti preseljenje izvan BiH u cilju zaštite svjedoka i njegove/njene porodice, bit će potrebna pomoć drugih zemalja.[147]Međutim, iskustvo Suda BiH u ovim slučajevima ukazuje na to da druge zemlje mogu biti nespremne pružiti pomoć za preseljenje svjedoka i njihovih porodica.[148]

B. Nedostatak programa za zaštitu svjedoka

Mnogi svjedoci u predmetima ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti ili genocida mogu zahtijevati, pored zaštite, dodatne usluge kako bi učestvovali u suđenjima. Mnogi svjedoci naveli su prepreke u aspektima učešća koji su sastavni dio procesa. Neke od ovih prepreka su praktične prirode: od svjedoka se očekuje da sam plati prevoz do sudnice u kojoj će svjedočiti.[149]Drugi su ličniji i zahtijevaju profesionalnu brigu. Neke asocijacije žrtava navele su biljeg kojim se u tradicionalnim zajednicama mogu obilježiti žrtve seksualnog nasilja. Pored toga, bar jedna žrtva, kao razlog za odluku da ne svjedoči, navela je unakrsno ispitivanje u kojem svjedok može biti suočen sa teškim pitanjima i dovođenjem vjerodostojnosti svjedočenja u pitanje.[150]Mnoge žrtve nevoljko pričaju o ratnim iskustvima u bilo kojim okolnostima, odlučujući se da jednostavno nastave sa svojim životima.[151] Sve ove prepreke su pitanja koja eksperti za podršku svjedocima mogu pomoći riješiti. Vlasti trebaju poduzeti korake kako bi ispunile svoju zakonsku obavezu i osigurale pristup psihološkoj ili drugim uslugama podrške kako bi se svjedocima olakšalo učestvovanje u suđenjima.

U nedostatku takvih usluga, tužiocu preostaje rad sa svjedocima kojima prisjećanje prošlosti može biti izuzetno teško ili čak traumatično iskustvo. Ovo ne samo da može biti katastrofalno za svjedoke, već može ugroziti i istragu. Jedan tužilac naveo je primjer slučaja u kojem su svjedoci kao djeca prisustvovali ubistvu svojih porodica. Čak i sa obimnom podrškom, za ove pojedince koje su sada odrasle osobe bilo je vrlo teško pričati o ovim događajima. [152] Za tužioca koji nije obučen za rad sa takvim svjedocima, moglo bi biti skoro i nemoguće izgraditi dovoljan stepen povjerenja kako bi prikupio dokaze neophodne za slučaj.

Službe za podršku svjedoka od suštinske su važnosti u ovim situacijama. Neki tužioci napomenuli su da su neki tužioci koji rade na ovakvim predmetima i sami traumatizirani stalnim ponavljanjem ovakvih interakcija. [153]

Službe za podršku svjedoka dostupne su u MKSJ-u, Međunarodnom krivičnom tribunalu za Ruandu (ICTR), Specijalnom sudu za Siera Leone i Sudu BiH, a iskustvo je pokazalo da su ove službe od suštinske važnosti za omogućavanje učestvovanja svjedoka. [154] Ovi uredi za podršku svjedoka mogu pomoći u koordinaciji praktičnih potreba svjedoka, uključujući i organiziranje prevoza, smještaja i hrane, te mogu i organizirati savjetodavne usluge koje su potrebne ili ih svjedoci žele kako bi svjedočili.

Međutim, skoro nikakve službe za podršku svjedoka nisu dostupne svjedocima koji svjedoče u predmetima pred kantonalnim ili okružnim sudovima. U teoriji, vlade entiteta bi trebale omogući savjetovanje i druge vrste podrške za žrtve, uključujući i one koje svjedoče na suđenjima, ali u većini slučajeva, nadležna ministarstva ne ispunjavaju ovu obavezu.[155]Medicinski troškovi u nekim slučajevima mogu predstavljati prepreku u primanju ovakvih usluga na drugim mjestima, i to posebno za one žrtve koje nisu osigurane.[156]

Okružni tužioci u Banja Luci počeli su raditi na premošćivanju ovog problema zajedno sa nevladinom organizacijom Izvor. Izvor pomaže u omogućavanju učestvovanja svjedoka na suđenjima tako što im osigurava sredstva i pomoć u organiziranju prevoza do suda i neke savjetodavne usluge kod privatnih doktora. Ova pomoć se realizira isključivo uz pomoć strane novčane podrške, a ne nadležnih organa vlasti. [157] Međunarodna zajednica, te državna i entitetske vlasti trebali bi kao prioritetno istaći finansiranje ovih izuzetno važnih usluga.

Još jedan izuzetak postoji u Tuzli, gdje neprofitna organizacija Vive Žene nastoji nadomjestiti nedostatak službi za podršku žrtvama. Vive Žene potpisale su sporazum sa Tužilaštvom u Tuzlanskom kantonu o pružanju usluga onim žrtvama čije svjedočenje je potrebno za suđenje.[158]Dok je ovakav aranžman od koristi i za žrtve i za tužioce, i Vive Žene i Tužilaštvo frustrirani su činjenicom da Vive Žene ne primaju nikakvu kompenzaciju za preuzimanje odgovornosti koju je trebala ispuniti država.[159]Pored toga, Vive Žene izrazile su bojazan da bi njihova saradnja sa Tužilaštvom mogla postati rizičnom u smislu miješanja sa njihovom primarnom misijom pružanja pomoći žrtvama rata i da bi ova nova uloga mogla kompromitirati njihov javni imidž neutralne organizacije.[160]

Još nekoliko nevladinih organizacija izrazilo je slične brige da bi se svjedoci koji primaju pomoć privatnih, nevladinih organizacija mogli suočiti sa optužbama da je njihovo svjedočenje na suđenju prethodno pripremljeno od strane ovih organizacija. [161] Ovo je dodatni argument da bi država trebala ispuniti svoju obavezu i organizirati službe za podršku žrtvama.

C. Zamor svjedoka

Mnogi svjedoci koji su svjedočili na brojnim, različitim sudovima, uključujući MKSJ i Sud BiH, pate od „zamora svjedoka.“ Ovaj zamor može se dodatno povećati ako sudovi koji su zaprimili predmete istražene u nadležnosti drugih subjekata moraju da ponovno intervjuiraju svjedoke.[162]

Više od deceniju nakon kraja konflikta, mnogi svjedoci su preminuli ili napustili državu, a svjedočenja preostalih svjedoka sve su manje detaljna i time su manje korisna za tužioce.[163]Problem sa svjedočenjima poslije tolikog niza godina koje su prošle mogu objasniti česte izvještaje tužilaca o tome kako svjedoci često daju svjedočenja različita od onih koja su inicijalno dali.[164]

D. Izgradnja povjerenja između tužilaca i žrtava

Dijelom radi gore spomenutih problema, atmosfera obostrane sumnje i nepovjerenja postoji između mnogih tužilaca i žrtava, što ugrožava saradnju u politički osjetljivim predmetima, posebno onim koji se tiču ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida. Jedan predstavnik sektora nevladinih organizacija rekao je Human Rights Watch-u da žrtve često odbijaju učestvovati kao svjedoci radi toga što mnoge žrtve krive sudove i tužioce za neaktivnosti u ovim predmetima i zato što ne postoje službe za podršku koje bi pomogle u procesu.[165]Pored toga, jedna nevladina organizacija potvrdila je da mnogim žrtvama nedostaju informacije ili znanje o načinu funkcioniranja sudskog sistema, te su vjerovali da tužioci mogu podići optužnice bez učešća svjedoka.[166]

Neučestvovanje svjedoka dodatno pojačava negodovanje nekih tužilaca; jedan od njih išao je tako daleko da ustvrdi da svjedoci mijenjaju svoja svjedočenja radi mita koje primaju od branilaca. [167] Od suštinske je važnosti da se poduzmu koraci kojima bi se borilo protiv ovog nedostatka povjerenja, tako da i tužioci i žrtve mogu postići zajednički cilj uspješnog suđenja za ratne zločine.

Pružanje adekvatne podrške i zaštite svjedoka moglo bi djelomično premostiti ovaj problem, ali potrebni su i dodatni koraci. Otvaranje prema zajednici (outreach) od suštinske je važnosti u ovom pogledu.[168]Tužioci koji su bili u mogućnosti efektivno iskoristiti svjedočenja žrtve prilikom vođenja predmeta ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida često navode kako je stalan i održavan kontakt sa svjedocima bio ključan za izgradnju povjerenja i prevazilaženje nepovjerenja, posebno onog koji se tiče međuentitetskih podjela.[169]Obuka za tužioce, sudije, branioce i policiju također je vrlo bitna u olakšavanju učestvovanja svjedoka. Polaznici obuke u radu sa traumatiziranim svjedocima koju pružaju Centri za obuku sudija i tužilaca u oba entiteta smatraju je korisnom u prevazilaženju ovih izazova.[170]Složan trud vlasti i donatora potreban je kako bi se omogućilo da ovi koraci budu i poduzeti. Izgradnja povjerenja između tužilaca, žrtava i potencijalnih svjedoka od suštinske je važnosti za uspjeh u budućim predmetima za djela koja predstavljaju zločine prema međunarodnom pravu.