VI. Dokazi

A. Poteškoće u korištenju dokaza iz ratnog perioda

U prošlosti je Human Rights Watch zabilježio da su dokazi iz ratnog perioda često siromašni informacijama na kojima se mogu zasnivati optužnice. Pored toga, dokaze o ratnim zločinima, zločinima protiv čovječanstva ili genocida u nekim slučajevima uništila je lokalna policija.[101] Problemi sa dokazima iz ovog perioda postoje u oba entiteta.

Dokazi o zločinima koji predstavljaju kršenje međunarodnog prava prikupljeni tokom rata često su bili zasnovani na nacionalnom ili etničkom identitetu s ciljem prebacivanja političke odgovornosti za konflikt na protivničku stranu.[102]Uslijed ove činjenice, čak da je i više dokaza spašeno iz tog perioda, pitanje je da li bi oni danas za tužioce bili upotrebljivi.[103]Tužioci iz oba entiteta rekli su Human Rights Watch-u da je dokazni materijal iz vremena rata do te mjere ispolitiziran da ima malu vrijednost. Prigovori koji su se ulagali u to vrijeme ponekad spominju cijelu vojnu jedinicu kao počinioca, a sadrže vrlo malo specifičnih informacija, kao što su balistički ili nalazi autopsije, ili vojni zapisi koji bi mogli pružiti osnovu za optužnicu.[104]Pored toga, neki tužioci potvrdili su da je dokazni materijal prikupljen u skladu sa starim zakonima o krivičnim postupcima proglašen neprihvatljivim obzirom na nedosljednosti sa zakonom koji je sada na snazi.[105]

B. Razmjena dokaza sa Sudom BiH

Ove poteškoće u prikupljanju dokaza čine saradnju sa izvorima koji pružaju dokazni materijal posebno važnom. Jedan takav izvor mogao bi biti Sud BiH, čiji Odjel za ratne zločine procesuira mnoge slučajeve povezane sa predmetima koji se vode u entitetskim sistemima. Trenutno postoji određen stepen dijeljenja dokaza između državnog i entitetskih sudova, ali je ova saradnja nezvanična, a entitetski sudovi nemaju pristup bazi podataka dokaza Suda BiH. [106] Jedan državni tužilac rekao je Human Rights Watch-u da su jednom prilikom državni tužioci sasvim slučajno saznali da entitetske vlasti istražuju slučaj koji se preklapa sa jednim od njihovih predmeta. [107]

Razmatraju se planovi za izmjenu zakona u primjeni kako bi se dozvolio transfer novih slučajeva sa državnog na entitetske sudove tokom istražne faze, kao i da se uradi podjela jurisdikcija između državnog i entitetskih sudova u određenim slučajevima gdje bi se predmeti koji uključuju visoko pozicionirane optuženike procesuirali na državnom, a oni niže rangiranih osoba na entitetskim sudovima. Ukoliko budu usvojene, ove promjene zahtijevale bi povećan stepen saradnje i dijeljenja dokaza.[108]Uspostavljanje zvaničnijih mehanizama dijeljenja dokaza olakšalo bi ovaj proces. Ovo se može postići tako što će se kantonalnim ili okružnim tužiocima dozvoliti pristup dokazima državnih tužilaca, ili uspostavljanjem centraliziranog tijela za čuvanje i organiziranje dokaza o zločinima počinjenim tokom rata.[109]

C. Korištenje dokaza MKSJ-a

Pristup kantonalnih i okružnih sudova i tužilaštava umreženim kompjuterima sve je češća pojava, tako da se prioritet treba dati omogućavanju pristupa pravosudnoj bazi podataka i modelu razotkrivanja dokaza (EDS) MKSJ-a.[110]Kantonalni i okružni tužioci još uvijek nemaju pristup ovoj bazi podataka, i pored prethodno izraženog interesa državnih tužilaca da omoguće ovako nešto.[111]

I bez ove tehnologije, manji broj tužilaca iskoristio je prisustvo Ureda za vezu MKSJ-a u BiH kako bi zahtijevao korištenje dokaza MKSJ-a.[112]Zvaničnici u uredima za vezu iskazali su želju za saradnjom sa kantonalnim i okružnim tužiocima, ali izvještavaju da do sada nije bilo skoro nikakvih zahtjeva za saradnjom.[113]Uredi za vezu rade na aktivnostima otvaranja prema javnosti, što će—za nadati se—povećati svjesnost i interes za ove usluge, ali tužioci također trebaju biti proaktivniji u zahtijevanju ove saradnje. U nekim primjerima, neprijateljstvo prema MKSJ-u kao instituciji može spriječiti neke tužioce da traže usluge Ureda za vezu. Neki su čak i doveli u pitanje upotrebljivost dokaza MKSJ-a prema lokalnim zakonima.[114]Većina tužilaca se pak slaže da bi ovi dokazi bili korisni, a neki su ovo naveli kao i ključni način za prikupljanje dokaza koje bi pod drugačijim okolnostima bilo teško dobiti od vladinih agencija.[115]

D. Korištenje dokaza NVO-a

Nevladine organizacije mogu biti drugi vrijedan izvor dokaza za procesuiranje ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida. Mnoge lokalne nevladine organizacije aktivno su prikupljale dokaze o identitetima žrtava ili počinilaca, a asocijacije žrtava imaju kontakte sa ljudima koje mogu posvjedočiti o zločinima počinjenim tokom rata. Istina je da nevladine organizacije, uopćeno govoreći, nisu obučene za krivične istrage, a na neke mogu utjecati i politički interesi. Materijali koje su ove organizacije prikupile mogu se podvesti pod „rekla-kazala“ (hearsay) te stoga ne bi bili prihvatljivi na suđenju. Međutim, uspješnija saradnja mogla bi dovesti do vrijednih tragova na kojima tužioci mogu raditi prije suđenja, a također bi utjecala i na izgradnju povjerenja između tužilaca i žrtava.

Neke nevladine organizacije provele su određene inicijative s ciljem prikupljanja informacija o zločinima počinjenim tokom rata i učinile ih dostupnima. Na primjer, Savez Iogoraša nedavno je otkrio plan uspostavljanja centralizirane i pretražive baze podataka koja bi omogućila tužiocima da unakrsno pretraže imena žrtava ili počinilaca, te nadimaka u cilju lociranja daljnjih dokaza. [116] Centar za istraživanje i dokumentaciju u Sarajevu već je uspostavio iscrpnu bazu podataka o zločinima počinjenim tokom rata, koja uključuje i opciju za pretraživanje.

Međutim, dok Centar potvrđuje dobru saradnju sa državnim tužiocima, u isto vrijeme navodi da je njegovo osoblje samo jednom bilo kontaktirano od strane kantonalnog ili okružnog istražitelja sa zahtjevom za pomoć u prikupljanju dokaza za slučaj.[117]Slično tome, Centri civilnih inicijativa, nevladina organizacija koja je uključena u pitanja suđenja za zločine počinjene tokom rata, navodi da su državni tužioci tražili njihovu pomoć u lociranju potencijalnih dokaza, dok kantonalni ili okružni tužioci to nisu činili.[118]

Postoji nekoliko izuzetaka. Na primjer, okružni tužioci u Banja Luci sarađuju sa NVO u lociranju i pružanju medicinske, psihološke ili praktične podrške svjedocima, a tužioci u Tuzlanskom kantonu blisko sarađuju sa NVO Vive Žene (vidi „Svjedoci“). [119]

Međutim, u drugim područjima, kao što je to Bijeljina, postoji vrlo jasan nedostatak povjerenja i saradnje između tužilaca i lokalnih nevladinih organizacija. Lokalni okružni tužioci kritizirali su kvalitet dokaza koje dostavljaju lokalne nevladine organizacije i postavljaju pitanje da li nevladine organizacije uopće trebaju imati ulogu u prikupljanju dokaza. [120]

Tužioci i NVO sektor moraju poduzeti dalje korake kako bi unaprijedili međusobnu saradnju. Ovo će zahtijevati veći trud tužilaca, ali i razumijevanje nevladinih organizacija po pitanju njihove ograničene uloge i činjenice da bez dodatnog rada ne mogu svi dokazi o ratnim zločinima, zločinima protiv čovječnosti i genocidu biti korišteni za podizanje optužnice. I pored toga, saradnja u nekim okruzima i kantonima, kao i na Sudu BiH, ukazuje na to da informacije nevladinih organizacija mogu biti od koristi i da na osnovu njih tužioci mogu dalje istraživati.

E. Dodatna zabrinutost po pitanju izvora dokaza

Nekoliko tužilaca, posebno u Republici Srpskoj, spomenulo je poteškoće u pristupu dokumentima iz vladinih arhiva, kao što su vojni zapisi, koji bi im omogućili dokazivanje komandne odgovornosti i ustanovljavanja koja je vojna jedinica bila stacionirana u području na kojem se u određenom vremenu počinio određeni zločin.[121]Nisu se svi intervjuirani subjekti složili da su ovi podaci neophodni, ali su i državni tužioci naveli poteškoće u dobivanju zahtjeva za podatke iz vladinih arhiva i zatražili olakšan pristup ovim podacima.[122]

Tužioci također imaju ograničen pristup DNK dokazima. Laboratorija za analizu DNK nedavno je otvorena u Banja Luci, a pružena je i određena obuka u korištenju ovih dokaza.[123]Sudovi u Federaciji BiH nemaju na svom raspolaganju laboratoriju za analizu DNK, već se oslanjaju na resurse Međunarodne komisije za nestale osobe, koja ne može uvijek brzo odgovoriti na zahtjeve tužilaca obzirom na njen kontinuiran rad u ostalim važnim aspektima.[124]Neki od intervjuiranih subjekata postavili su pitanje neophodnosti DNK dokaza za rješavanje slučajeva, ali je jedan državni tužilac naveo da DNK dokaz nije neophodan za dokazivanje krivice u svakom predmetu, ali može biti od suštinske važnosti u utvrđivanju sudbine žrtve.[125]