I. Uvod

Od okončanja konflikta u Bosni i Hercegovini, [1] prije više od dvanaest godina, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je ostvario značajan napredak u pogledu sudskog procesuiranja mnogih od vodećih ličnosti odgovornih za zločine počinjene tokom rata u periodu 1992.-1995. godine. Ti zločini su uključivali rasprostranjene i ozbiljne zločine protiv civila, ratnih zarobljenika i civilne imovine. Ubijanja, mučenja, silovanja, nasilno protjerivanje, te napadi bez izbora ciljeva i namjerni napadi na civilne ciljeve su bili uobičajeni. Iako je nekolicina ključnih optuženika još uvijek na slobodi, sudski procesi MKSJ-a su poslali snažnu poruku da vođe, koje su odgovorne za počinjene ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid, moraju biti izvedeni pred lice pravde za te zločine.

Osnivanje MKSJ-ja, međutim, nije imalo za namjeru da „onemogući ili spriječi“ domaća suđenja za zločine regulirane međunarodnim pravom. [2] Šta više, do kraja svog mandata MKSJ će sudski procesuirati samo relativno mali broj počinilaca. U isto vrijeme, iz razloga koji su detaljno navedeni u ovom izvještaju, dosadašnji napredak u naporima u BiH u osiguravanju da i preostali počinioci snose pravnu odgovornost za svoja djela bio je ograničen. Kao posljedica ovoga, dugi niz godina nakon sukoba, nekoliko hiljada krivičnih prijava počinjenih tokom rata u BiH još uvijek su nerazriješeni. Ovih predmeti mogu se odnositi na izuzetno teške zločine i veliki broj lica direktno odgovornih za činjenje tih zvjerstava. Žrtve zločina i njihove porodice već više od jedne decenije čekaju da vide pravdu na djelu. Uspostavom MKSJ-ja, međunarodna zajednica se obavezala prema žrtvama da će privesti počinioce pred lice pravde. Od ključnog je značaja da vlasti u BiH i međunarodna zajednica poduzmu sve neophodne korake kako bi ispoštovali tu obavezu.

Suđenja za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid održavaju se u dva BiH entiteta: Republici Srpskoj (RS) i Federaciji Bosne i Hercegovine (Federacija), međutim, ovi sudski procesi, pred kantonalnim sudovima (u Federaciji) i okružnim sudovima (u Republici Srpskoj), su napredovali veoma sporo u godinama po okončanju rata. Ovaj problem je u velikoj mjeri rezultat nedostatka političke volje da se rješavaju osjetljivi predmeti kao što su predmeti ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida, a pogotovo predmeti u slučaju u kojem su počinioci zločina pripadnici većinske etničke skupine na tom području. [3] Do novembra 2005. godine, tačno jednu deceniju poslije rata, u Republici Srpskoj su provedena samo dva takva suđenja. Napredak u rješavanju takvih predmeta u Federaciji je bio znatno veći, ali još uvijek nedovoljan da bi se pozamašan broj preostalih predmeta mogao riješiti u razumnom roku.

Iz nekoliko razloga dinamika rada pravosudnih sistema u oba entiteta se u posljednjih nekoliko godina počela povećavati.[4]Do danas, tužioci u Republici Srpskoj su podigli ukupno 18 optužnica za zločine počinjene tokom rata. U 7 od njih okružni sudovi su već donijeli presude, dok su 3 predmeta još uvijek u proceduri.[5]U Federaciji su kantonalni sudovi donijeli ukupno 144 presude, a 25 predmeta su još uvijek u proceduri.[6]

Odjel za ratne zločine uspostavljen u sastavu Suda Bosne i Hercegovine (u nastavku teksta Sud BiH) 2005. godine, je u ovome odigrao značajnu ulogu.[7]Pored toga što su proveli veliki broj suđenja, tužioci u Tužilaštvu Bosne i Hercegovine[8] koji praksaju u Odjelu za ratne zločine su odigrali značajnu ulogu u procesu revizije predmeta koji onda mogu biti procesuirani na kantonalnim i okružnim sudovima. Za nadati se da će ti skorašnji pomaci, koji doprinose uspješnom okončavanju suđenja, pomoći u razvijanju političke volje u oba entiteta da ispune zadaću provođenja sudskih procesa za predmete zločina reguliranih međunarodnim pravom.

Predviđeno je da Odjel za ratne zločine procesuira najveći dio visokoprofiliranih slučajeva, dok bi kantonalni i okružni sudovi proveli suđenja za većinu predmeta zločina počinjenih tokom rata u BiH. Pravosudni sistemi u oba entiteta, uključujući kantonalne i okružne sudove, suočavaju se sa velikim poteškoćama kod procesuiranja ovakvih predmeta. Ako se te poteškoće uskoro ne otklone postoji opasnost da će dvostepeni pravosudni sistem postati mnogo krući, u smislu da će međunarodni i državni sud efikasno procesuirati svoje predmete, dok će suđenja u predmetima koji su prepušteni entitetskim pravosudnim sistemima posustajati. Ovo bi napravilo neprihvatljiv „prostor za nekažnjavanje“ za mnoge počinilace teških zločina.

U kantonalnim i okružnim sudskim sistemima mnoge od tih poteškoća su praktične prirode, poput:

• ograničeni resursi tužilaštava, što uključuje ograničen broj tužilaca koji su specijalizirani da procesuiraju ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid, te generalno nedovoljan broj tužilaca i pomoćnog osoblja;
• nedostatak specijaliziranosti i stručnosti među braniocima; te
• nedostatak programa zaštite svjedoka i podrške svjedocima.

Ostale poteškoće graniče sa političkim faktorima, poput:

• problemi koji proizilaze iz nedostatka sposobnosti ili volje policijskih snaga da istraže zločine i slabe saradnje između policije i tužilaštava;
• sudovi širom BiH koriste različite krivične zakonike;
• neuspjeh u privođenju i pritvaranju osumnjičenih i nedostatak pravnog okvira susjednim zemljama za izručivanje osumnjičenih;
• tužioci ne koriste sve raspoložive izvore dokaza;
• tužilaštva i sudovi ne pozivaju se na relevantne međunarodne presedane, uključujući i presude MKSJ-ja, i ne primjenjuju ih;
• nedostatak povjerenja između nekih tužilaca i samih žrtava, što je dodatno pogoršano nedostatkom inicijative da se dopre do svjedoka;
• potreba za više saradnje i komunikacije između državnih i entitetskih vlasti.

A tu je još i niz drugih poteškoća koje predstavljaju kako praktične tako političke izazove, konkretno:

• veliki broj nerazriješenih predmeta; i
• nedostatak specijaliziranih istražitelja zaduženih za pripremu optužnica.

Na osnovu istraživanja provedenih za potrebe ovog izvještaja, Human Rights Watch smatra da je neophodno poduzeti nekoliko ključnih koraka kako bi se u Federaciji i Republici Srpskoj provodila pravedna i efikasna suđenja za zločine regulirane međunarodnim pravom.

Što se tiče resursa i organizacije, mora se povećati broj kantonalnih i okružnih tužilaca, a tim tužiocima omogućiti da se specijaliziraju za rad na predmetima ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida. Tužilaštvima se mora dodijeliti odgovarajući broj pomoćnog osoblja kao što su saradnici i pripravnici. Sudijama, tužiocima, braniocima i policijskim snagama se mora osigurati odgovarajuća obuka iz primjene međunarodnog prava i provođenja istražnih radnji u predmetima zločina reguliranih međunarodnim pravom. Moraju se osigurati adekvatne prostorije i osoblje za efikasno provođenje programa zaštite svjedoka i podrške svjedocima. Nastojanja koja se ulažu u reformu policijskih snaga bi morala obuhvatiti procjenu sposobnosti i tome primjerenu obuku policajaca koji učestvuju u istražnim radnjama u predmetima zločina počinjenih tokom rata.

Kada su u pitanju praktični aspekti obavljanja ovih zadataka i uzajamne saradnje, predstavnici BiH i entitetskih vlasti moraju zajednički raditi na usklađivanju zakona koji se primjenjuju u predmetima ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida u različitim dijelovima zemlje. Tužioci bi morali razmotriti mogućnost da se osumnjičeni privedu i pritvore kada je to neophodno. Tužioci bi trebali koristiti dokaze iz izvora kao što su Sud BiH, MKSJ, te nevladine organizacije (NVO). Tužilaštva i sudovi bi trebali više primjenjivati međunarodno pravo i uzimati u obzir presedane međunarodnih sudova kao što je MKSJ. Tužilaštva, policijske strukture i svi ostali koji su uključeni u ova suđenja bi trebali više učestvovati, pa čak i inicirati komunikaciju sa javnošću u cilju podizanja njihove svijesti o ovim sudskim procesima i izgrađivanju uzajamnog povjerenja sa žrtvama. Tužilaštvo BiH i entitetska tužilaštva bi morali nastaviti napore da uspostave redovne međusobne kontakte i da povećaju transparentnosti vezane za status istražnih procesa na entitetskim nivoima i revizije predmeta na državnom nivou. U okviru tužilaštava bi trebalo uspostaviti posebna istražna odjeljenja koja bi se bavila isključivo zločinima počinjenim tokom rata. Neophodno je izraditi i dogovoriti pravni okvir za izručivanje i ustupanje predmeta sa susjednim zemljama.

Kao krajnji cilj, predstavnici državnih i entitetskih vlasti bi morali zajednički raditi na izradi državne sveobuhvatne strategije za razrješavanje velikog broja krivičnih prijava koji datiraju iz rata.

Ova suđenja pružaju Bosni i Hercegovini jedinstvenu priliku da uspostavi model uspješnog procesuiranja tužbi za zločine protiv čovječnosti, ratne zločine i genocid ostvarenog na međunarodnom, državnom i lokalnom nivou, koji bi se kao takav mogao koristiti i u drugim zemljama u svijetu koje se također nose sa ostavštinom sukoba i zločina protiv osnovnih ljudska prava. Ako se uskoro ne uklone poteškoće vezane za ova suđenja pri kantonalnim i okružnim sudovima, moglo bi se desiti da mnoge od žrtava koje su već predugo čekale na pravedno razrješavanje predmeta zločina počinjenih tokom rata to ni ne dočekaju. Veliki broj svjedoka takvih zločina su već otišli iz BiH, a u međuvremenu su neki od njih i umrli, tako da se nešto mora poduzeti prije nego se ova prilika zauvijek izgubi. Dopusti li se da ovi predmeti ostanu nerazjašnjeni to bi u očima žrtava moglo narušiti i ranija, teško ostvarena dostignuća međunarodne pravde za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid. Šta više, time bi se mogla narušiti i vjera da je pravosudni sistem uistinu sposoban procesuirati sve vrste predmeta, a samim tim i politička stabilnosti u BiH.

Metodologija rada

Razgovore za potrebe ovog izvještaja obavljala su tri uposlenika Human Rights Watch-a u decembru 2007. godine i to na lokacijama u oba BiH entiteta: Sarajevo, Istočno Sarajevo, Banja Luka, Mostar, Bijeljina, Tuzla i Pale. Lokacije su odabrane na osnovu niza kriterija koji uključuju zastupljenost aktivnih udruženja civilnog društva u toj zajednici, te aktivnost ili nedostatak iste u pogledu procesuiranja predmeta zločina počinjenih tokom rata. Distrikt Brčko nije obuhvaćen ovim izvještajem iz logističkih razloga. Dodatne razgovore sa ciljem potvrđivanja prezentiranih podataka je putem telefona ili e-maila obavio jedan od istraživača iz New Yorka u periodu januar-mart 2008. godine.

Human Rights Watch je obavio razgovore sa ukupno 50 predstavnika državnih, kantonalnih i okružnih tužilaštava, branilaca, službenika državnih, kantonalnih i okružnih sudova, uposlenika policijskih struktura i ministarstava unutrašnjih poslova, Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA), službenika na nivou državnog, entitetskih i kantonalnih ministarstava pravde, osobljem Advokatske komore Republike Srpske, osobljem centara za obuku službenika tužilaštava i sudova oba entiteta, Odjela krivične odbrane (OKO) Suda BiH, Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, oficirima za vezu sa Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, predstavnicima udruženja civilnog društva u BiH, te udruženja žrtava. Osobe sa kojima se obavljao razgovor su odabrane na osnovu njihove službene uloge u procesuiranju predmeta zločina počinjenih tokom rata ili preporuka drugih stručnjaka u ovoj oblasti, odnosno preporuka predstavnika udruženja civilnog društva. Human Rights Watch je obavio i dodatne informativne razgovore sa uposlenicima misije Organizacije za sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE) u Bosni i Hercegovini, te Razvojnog programa Ujedinjenih nacija (UNDP). Razgovori su u pravilu obavljani pojedinačno, a samo neki od njih u manjim grupama. Razgovori su obavljani na bosanskom/hrvatskom/srpskom (B/H/S) jeziku uz pomoć prevodioca ili direktno na engleskom jeziku.

S obzirom da neke od osoba sa kojima je obavljen razgovor nisu htjele da se otkrije njihovo ime, sve osobe sa kojima je obavljen razgovor su navedene samo po pripadnosti određenoj instituciji.