X. Harmonizacija zakona/Upotreba međunarodnog presedana

A. Harmonizacija zakona

Krivični zakon Bosne i Hercegovine, izrađen 2003. godine, sadrži brojne odredbe za krivično gonjenje ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida. Također sadrži odredbe za krivična gonjenja u skladu sa teorijama o komandnoj odgovornosti koje su šire i eksplicitnije od ranijih krivičnih zakona.[204] Suđenja na kantonalnim i okružnim sudovima za zločine počinjene tokom rata se, međutim, generalno vode u skladu sa krivičnim zakonom bivše Savezne Federalne Republike Jugoslavije (SFRJ). Ova činjenica izaziva nekoliko pravnih pitanja koja mogu potkopati sposobnost kantonalnih i okružnih sudova da na pravedan način sude ove vrste slučajeva.

Određivanje koji krivični zakon bi se trebao primjenjivati na entitetskim sudovima izvor je značajne pometnje i neslaganja. Dok su neke osobe, koje su učestvovale u izradi Krivičnog zakona BiH 2003. godine, vjerovale da će se ovaj zakon primjenjivati na entitetskim sudovima u slučajevima ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti ili genocida, drugi nisu smatrali njegovu primjenu vjerovatnom zbog pitanja retroaktivne primjene zakona na zločine počinjene prije njegovog stupanja na snagu.[205]Novi krivični zakon na državnom nivou je naizgled predvidio ove prigovore u članu 3(2), gdje se navodi: „Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna.“[206]

Na taj način primjena novog krivičnog zakona ne krši zabranu retroaktivnosti, budući da su se većina ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida smatrali kršenjima običajnog međunarodnog prava prije početka konflikta u bivšoj Jugoslaviji. Ovaj izuzetak u novom zakonu odražava isti koji postoji u Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima.[207]Pored toga, mnogi od ovih zločina su prepoznati kao takvi u tadašnjem domaćem zakonodavstvu.[208] Usprkos ovome, većina kantonalnih i okružnih sudova u ovim slučajevima primjenjuje krivični zakon SFRJ.

Jedan od najznačajnijih i kontroverznih rezultata ovoga je to da se optuženi suočavaju sa značajno različitim rasponima kazni za slične zločine u zavisnosti od toga da li im se sudi na Sudu Bosne i Hercegovine ili pred kantonalnim ili okružnim sudovima. Krivični zakon SFRJ, kako je napisan, dozvoljava smrtnu kaznu, ali budući da je ona u Bosni ukinuta, sudovi u Federaciji i Republici Srpskoj dozvoljavaju kazne u visini od 20 godina zatvora, što je druga najoštrija kazna dozvoljena u skladu sa zakonom SFRJ.[209]Za razliku od toga, na Sudu BiH optuženici optuženi za slične zločine mogu biti osuđeni i na do 45 godina zatvora.[210] Ovo je naročito zabrinjavajuće budući da odluka o tome da li će se optuženiku suditi pred Sudom BiH ili na nekom entitetskom sudu nije sudsko određenje na koje se moguće žaliti, nego odluka koju donosi individualan državni tužilac na osnovu „osjetljivosti“ slučaja.

Na ovu nejednakost u kažnjavanju se pozivaju oni koji podržavaju primjenu krivičnog zakona SFRJ na suđenjima koja se bave zločinima počinjenim tokom rata. Prema ovom stajalištu, krivični zakon BiH, kao i Evropska konvencija o ljudskim pravima, zabranjuju retroaktivnu primjenu kazne koja je strožija od one koja je bila na snazi u vrijeme kada je zločin počinjen.[211]Osobe protiv kojih je podignuta optužnica na Sudu BiH protestirale su zbog ove nejednakosti u kažnjavanju štrajkovima glađu.[212]

Ovim pitanjem se nedavno bavio Ustavni sud Bosne i Hercegovine, koji je potvrdio zakonitost primjene krivičnog zakona BiH u slučajevima koji se bave zločinima počinjenim tokom rata. U odluci vezanoj za predmet Maktouf, Ustavni sud je napomenuo da je MKSJ također izricao dugoročne zatvorske kazne koje ne bi bile dozvoljene u skladu sa krivičnim zakonom SFRJ.[213]Pored toga, Ustavni sud je osporio tvrdnju da je zakon SFRJ blaži, budući da je u vrijeme kad su zločini počinjeni dozvoljavao smrtnu kaznu.[214]Poenta presude Ustavnog suda bilo je da je primjena novog krivičnog zakona BiH na zločine iz rata potpala pod izuzetak od zabrane retroaktivnosti iz člana 7. Evropske konvencije o ljudskim pravima koji se odnosi na zločine koji su u vrijeme kada su počinjeni bili stavljeni izvan zakona u skladu sa običajnim međunarodnim pravom.[215]

U istom slučaju, Ustavni sud također navodi da primjena različitih krivičnih sankcija na slične zločine od strane državnog i entitetskih sudova može predstavljati protivzakonitu diskriminaciju. Ustavni sud je, stoga, pozvao kantonalne i okružne sudove da primjenjuju krivični zakon BiH.[216]Nekoliko zvaničnika Državnog suda ponovilo je ovo u razgovorima sa Human Rights Watch-om, navodeći slučaj Maktoufkako bi pružili potporu primjeni krivičnog zakona BiH na svim sudovima u BiH koji se bave zločinima koji su definisani međunarodnim pravom.[217] Ovaj argument odražava argumente onih koji podržavaju upotrebu zakona iz SFRJ, ali izvlači suprotan zaključak.

Čak i osobe koje ne podržavaju nužno upotrebu krivičnog zakona BiH priznaju da nedostatak usklađenosti predstavlja problem.[218]Jedan kantonalni zvaničnik je naveo da su ljudi koji su prisustvovali jednoj javnom forumu na temu krivičnog gonjenja zločina počinjenih tokom rata istakli harmonizaciju zakona kao pitanje koje ih najviše brine.[219]

Šta više, osim što se javljaju nejednakosti u osuđivanju koje su ranije istaknute, nedostatak harmonizacije zakona također predstavlja praktične poteškoće u krivičnom procesuiranju slučajeva zločina kažnjivih po međunarodnom pravu. Prema navodima jednog zvaničnika iz SIPA-e, različiti pravni zahtjevi u različitim jurisdikcijama otežavaju vođenje istraga, budući da zakon koji se na kraju koristi u nekom slučaju može utjecati na definiciju zločina za koji se neko tereti i, stoga, na to kakve dokaze je potrebno prikupiti.[220]Jedan zvaničnik Državnog suda je istakao da pomanjkanje harmonizacije zakona komplicira proces analize slučajeva u državnom tužilaštvu, budući da tužioci moraju razmatrati da li će zločini biti obuhvaćeni zakonom područja sudske vlasti koja prima upućeni slučaj.[221]

B. Neprimjenjivanje međunarodnog presedana

Pored pomanjkanja harmonizacije zakona između entitetskih sudskih sistema te između tih sudskih sistema i Suda BiH, neuspjeh mnogih kantonalnih i okružnih sudova da slijede međunarodne presedane prijeti daljnjom fragmentacijom pravnog sistema u BiH. U mnogim slučajevima, odluke kantonaInih i okružnih sudova čak ni ne spominju relevantne presude MKSJ-a. Ovo je dovelo do nekoliko odluka koje značajno odstupaju od međunarodnog presedana. Tužioci, advokati odbrane i sudije moraju poduzeti korake da usklade svoj rad sa postojećom međunarodnim pravom.

Jedna ključna oblast koja izaziva zabrinutost su slučajevi koji se bave komandnom odgovornošću.[222]Zvaničnici Suda BiH se pitaju da li entitetski sudovi čak i priznaju validnost ovog važnog pravnog koncepta.[223]Kao posljedica toga, postoji tendencija da se slučajevi koji eventualno uključuju ovu pravnu teoriju tretiraju kao veoma osjetljivi i da se sude na Sudu BiH.[224]

Istaknut primjer ovog problema je slučaj Čupina. Kantonalni sud u Mostaru je 2001. godine Mirsada Čupinu proglasio krivim za ratne zločine počinjene protiv ratnih zarobljenika, kršenje člana 144. Krivičnog zakona SFRJ. Kao direktor zatvora, on je bio upoznat s činjenicom da se zatvorenici premlaćuju i prisiljavaju na obavljanje opasnih zadataka, poput kopanja rovova, ali nije ništa učinio da to spriječi. Sud u Mostaru je ustanovio da mada zakon SFRJ tehnički pokriva samo one koji narede ili počine krivična djela, također se treba tumačiti na takav način da pokriva propust da se ta ista djela spriječe, u skladu sa shvatanjem međunarodnog pravnog koncepta komandne odgovornosti.[225]Međutim, na drugom suđenju, koje je naredio Vrhovni sud Federacije, Kantonalni sud u Mostaru je presudio suprotno ovome i ustanovio da u skladu sa zakonom SFRJ nije moguće izreći nikakvu kaznu za propust da se djeluje. Dok je druga presuda otvorila mogućnost da bi se slučaj mogao voditi u skladu sa nekim drugim zakonom koji priznaje komandnu odgovornost, usko tumačenje odredbi zakona SFRJ koje se tiču ratnih zločina efektivno isključuje mogućnost da se takva odgovornost ustanovi u smislu ovog zakona.[226]

Izostanak slijeđenja međunarodnog presedana je također rezultirao drugim problematičnim pravnim nalazima. U nekoliko slučajeva na kantonalnom sudu u Mostaru, ustanovljeno je da postojanje stresnih ratnih uslova u vrijeme kada su zločini počinjeni može biti olakšavajuća okolnost za činjenje ratnih zločina ili opravdavanje niže kazne.[227]Sud je, opravdavajući smanjenu kaznu u jednom takvom slučaju koji se odnosio na osobu osuđenu za zlostavljanje zatvorenika, rezonirao da je postojanje „okolnosti koje su u to vrijeme bile veoma teške i koje su utjecale na ukupno ponašanje ljudi u smislu najosnovnijih interakcija … mora da su također utjecale na optuženog, utoliko što su smanjile nivo prihvatljivog ponašanja kod optuženog, te stoga i prihvatljivo ponašanje prema ratnim zarobljenicima i zarobljenim civilima.“[228]

Kao što je istakao MKSJ, rasuđivanje koje ide u ovom pravcu riskira da potkopa sam koncept stavljanja ratnih zločina izvan zakona, budući da upravo tokom ovakvih ratnih okolnosti zakoni rata trebaju štititi zatvorenike od zlostavljanja.[229]Usprkos ovome, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine nije osporio ovaj olakšavajući faktor niti je na bilo koji način uputio na presedan MKSJ o protivnom.[230]

Također u ovim presudama, Kantonalni sud u Mostaru je prihvatio dužinu vremenskog perioda, koji je protekao od činjenja ratnih zločina do suđenja za iste, kao olakšavajući faktor.[231]U najmanje dva slučaja, sudovi su napomenuli da „normalizacija“ života u Bosni, u godinama od završetka rata, opravdava umanjenu kaznu.[232]Ovo je također u suprotnosti sa presedanom MKSJ-a, koji napominje da protok vremena ne može biti olakšavajući faktor za krivična djela kao što su ratni zločini, na koje se, iz tog razloga, ne primjenjuje zakon o zastari.[233]Međutim, Vrhovni sud Federacije nije na bilo koji način uputio na presedan MKSJ u presudi o ovim slučajevima po žalbi.[234]

C. Odgovarajuća klasifikacija zločina koji krše međunarodno pravo

U nekoliko slučajeva, starije optužnice su klasificirale zločine počinjene tokom rata kao krivična djela prema običnom krivičnom zakonom, kao što su ubistvo ili silovanje, a ne kao ratne zločine, zločine protiv čovječnosti ili genocid. U najmanje dva slučaja iz regije Banja Luka, optužbe su posljednjih godina dopunjene tako da odražavaju međunarodnu prirodu ovih zločina.[235]U razgovorima, tužioci u Republici Srpskoj su uvjeravali Human Rights Watch da će buduće optužnice odražavati međunarodni pravni karakter zločina počinjenih tokom rata.[236]Tužioci u Federaciji su također imali problema sa ranijim optužnicama koje su se podizale u skladu sa domaćim zakonima, ali su također poduzeli korake da ovo isprave.[237]

D. Važnost dosljednog pravnog pristupa slučajevima

I mnogo godina nakon kraja rata u Bosni, društvo u ovoj zemlji i dalje ostaje podijeljeno na mnogo načina. Zločini počinjeni tokom rata i dalje se doživljavaju različito u različitim zajednicama, i ljudima je često izuzetno teško prihvatiti ili priznati da su pripadnici njihove vlastite etničke grupe počinili zločine. Nedostatak harmonizacije zakona i neuspjeh sudova da primjenjuju zakon po međunarodnim principima imaju štetan utjecaj na ovo. Presude koje sadrže izuzetno blage ili izuzetno oštre kazne na pravno nejasnim osnovama podstiču sumnje u političku pristrasnost pravosuđa. Ovaj nedostatak vjere u pravičnost pravosudnog sistema može ugroziti put BiH ka oporavku i političkoj normalizaciji.